Donska katastrofa – 76 godina od razaranja mađarske vojske
12. siječnja 1943. označava jedan od najstrašnijih dana u mađarskoj povijesti: prije 76 godina, tijekom Drugog svjetskog rata, mađarski vojnici stacionirani uz rijeku Don čekajući pojačanje gotovo sve ih je pobila Crvena armija. Mađarska je sila od početka bila stavljena u bezizlazan položaj.
Prije nego što ukratko rezimiramo glavne događaje donska katastrofa, treba raščistiti situaciju mađarske Druge armije.
Na početku Drugog velikog rata mađarsku vojnu silu činile su tri jedinice: mađarska Prva armija, Mađarska Druga armija i Mađarska Treća armija. Iako je Druga armija, formirana u ožujku 1940., u početku bila najbolje opremljena,
do trenutka kad su se smjestili duž rijeke Don u rujnu 1942., bili su najneopremljenija skupina među njemačkim i talijanskim snagama.
To je bilo zato što su pretrpjeli teške gubitke, izgubivši 84% svojih borbenih snaga u bitci za Staljingrad u kolovozu 1942., a također i zato što je njihova oprema bila zastarjela.
Njihov položaj na fronti samo se pogoršao s početkom okrutne zime. Opskrba im je bila praktički prekinuta – kako je njemačka situacija postajala sve gora i gora u Staljingradu, pojačanja su dovedena tamo, transportna linija se srušila i opskrba je prekinuta. To je značilo da nisu dobili hranu, gorivo za grijanje i toplu zimsku odjeću jer im je oprema postajala sve dotrajalija. U isto vrijeme, Sovjeti su pronašli američko oružje i konzerviranu hranu, a njihova opskrbna linija je dobro funkcionirala, pa dok su Mađari svakim danom slabili, neprijateljska linija nije se suočavala s poteškoćama.
Crta bojišnice koju su Mađari trebali štititi – sjeverno krilo 8. talijanske armije između Novoje Pokrovke i Rosoša na rijeci Donu – bila je preduga za njihovu brojnost.
Mađari su brojali 80-90 tisuća ljudi, a fronta je bila duga 200 kilometara.
Zbog toga su neki dijelovi bojišnice jedva bili nadzirani, a kamoli čuvani od strane dovoljno jakih snaga.
Ne iznenađuje da se, zbog nedovoljne opremljenosti, oskudnih zaliha i premalog broja za obavljanje svojih zadaća, kao i zbog toga što su proveli previše vremena u borbi, moralni pad proširio kao šumski požar među mađarskim vojnicima. To se samo pogoršalo kada je mađarski vojni vrh odlučio staviti više časnike na rotaciju kako ne bi predugo bili na fronti. Budući da uglavnom nisu bili navikli na teške uvjete na bojišnici i nisu bili dobro upoznati s ostalim časnicima, razočaranje je raslo.
Odluka o slanju pojačanja donesena je u prosincu, a trebala je biti od 13. do 20. siječnja.
I Mađari su bili ozbiljno brojčano nadjačani:
Sovjeti | Mađari | |
radna snaga |
2.7 | 1 |
topništvo |
5 | 1 |
spremnici | 1.3 |
1 |
U prosincu 1942. dio talijanskih trupa se povukao, što je značilo da su se Nijemci morali povući nekoliko kilometara kako bi izbjegli pokolj. Posljedica toga bila je prekinuta linija bojišnice koju je bilo još teže čuvati i predstavljala je više mogućnosti za proboj Crvene armije stacionirane zapadno od Dona.
Borba iz dana u dan:
Crvena armija započela je napredovanje 12. siječnja 1943. probivši sjever i uništivši većinu mađarskih trupa.
Mađari su poslali vijest da se Cramerova grupa razmjesti, ali su njemački čelnici odbacili taj zahtjev, izjavivši da prava borba još nije počela.
Ipak, poslali su stare, zastarjele tenkove T-38, koji zapravo nisu mogli na vrijeme doći do Mađara zbog snijegom zavejanih cesta.
Mađarska obrana potpuno je probijena 13. siječnja; druga armija se povukla.
14. siječnja, međutim, Crvena armija je zaostala za leđima mađarskoj Drugoj armiji (ili onome što je od nje ostalo), uništivši ih: od 36 tenkova samo su tri uspjela pobjeći. U njemačkoj je zapovijedi stajalo da se Mađarima ne dopušta povlačenje, ali ipak neće rasporediti Cramerovu skupinu.
Sljedećeg dana, 15. siječnja, general von Witzleben rekao je general-pukovniku Vitézu Gusztávu Jányju, mađarskom vođi, da se Mađari smiju povući ako on to smatra prikladnim jer Jány nije njemački časnik.
Ipak, Jány je zabranio povlačenje, iako su se susjedne talijanske i njemačke trupe povlačile.
Zbog nesalomivog sovjetskog napredovanja, do 18. siječnja nije bilo mađarskih trupa na obalama rijeke Don, osim opkoljenih trupa. Uglavnom su bili okruženi, ubijeni ili prisiljeni preživjeti na otvorenom (zimske hladnoće dosezale su -30°C, -40°C).
Povrh svega toga, oni Mađari koji su uspjeli pobjeći bili su maltretirani od strane njemačkih vojnika; nisu smjeli koristiti ceste i stanovati u selima. Mađarski vojnici morali su se grijati uz goruće ruševine uništenih sela i jesti meso smrznutih konja.
istaknuta slika: MTI
Izvor: Dnevne vijesti Mađarska
molimo dajte donaciju ovdje
Vruće vijesti
Gastarbajteri su odabrali raditi u
Odlazak u svemir: Prvi mađarski satelit masovne proizvodnje mogao bi biti u orbiti za nekoliko godina
Maloprodaja u Mađarskoj porasla je za prilagođenih 4.2 posto na godišnjoj razini u ožujku
Europska poljoprivreda pod 'zelenim ideološkim pritiskom', kaže mađarski ministar
Izbori za EP 2024. – anketa: Nova mađarska stranka Tisza već je najjača oporbena snaga
Ekskluzivno – Majorelle: Okus Maroka bez premca u srcu Budimpešte – FOTOGRAFIJE
13 Komentari
Druga ugarska vojska, iako pretrpjevši velike gubitke, neko je vrijeme zadržala ruske napade, s postrojbama koje nisu bile najbolje.
Mogli smo dodatno odgoditi konačni sovjetski proboj da Hitler nije uzeo oklopni bataljun Crammer ispod zapovjedništva generala Druge mađarske armije Janyija Gusztava.
Hitleru da su osigurali proboj Crvene armije time što su bili suvišni da zapovijedaju bataljunom Crammer za borbu protiv sovjetskih tenkova.
Zapravo, divizija Crammer morala je započeti borbu bez Hitlerove naredbe jer su sovjetski tenkovi i njih trebali opkoliti.
Nakon toga, Druga mađarska armija korištena je kao pozadinska straža njemačkoj vojsci, ali je i ova vojska unatoč teškim gubicima i maltretiranju i otimanju opreme od strane njemačkih trupa ispunila svoju dužnost i završila organizirano povlačenje.
Ove informacije temelje se na knjizi i istraživanju Nemeskürtyja Istvána, koji je istražio sve o ovoj vojsci i napisao knjigu o njezinoj cjelokupnoj borbenoj povijesti pod nazivom Requiem egy hadseregért.
Hvala Jacky,
Ovo objašnjava mnogo o lažnim obećanjima trupa da će se ikada vratiti, s udovicama i njihovom djecom koja čekaju. Još jedan nedokumentirani holokaust za budućnost.
2. armija nikada nije bila pravilno ili učinkovito opskrbljena. Nijemci koji su trebali opskrbiti Mađare teškim mitraljezima, protutenkovskim topovima itd. nikada to nisu učinili. Vojnici nisu imali zimsku odjeću. Iako je Jany Nijemcima rekao da se sprema napad, njemačko zapovjedništvo je zanemarilo tu informaciju. 24 000 vojnika stiglo je bez oružja kako bi zamijenili neke trupe kada su Rusi napali. 250-300 km za obranu bez zaliha, dovoljno ljudstva, opreme i rezervnih snaga, da ne spominjem sekundarnu obranu. Bio je to neuspjeh, a ne pogreška vojske.
Dragi Zsoka,
Imam starog pacijenta koji živi izvan Mađarske, gospodina J. Kovacsa… zato sam istražujući pronašao vaš članak.
Kako jako volim povijest, često razgovaramo zajedno. Rekao mi je da mu je otac poginuo na rijeci Donu, ali ne zna što se točno dogodilo.
Mogu li vas zamoliti da mi pomognete. Postoji li neka stranica gdje mogu pronaći neke informacije?
Moj e-mail m.para@hotmail.fr
Lijepi pozdrav,
Marc Para
Stric moga oca poginuo je na Don Bendu kada je imao 19 godina. Postoji li popis/spomenik palim borcima? Mogu li dobiti neke informacije o njima?
Hvala!
Pozdrav, istražujem svoju mađarsku obiteljsku povijest, mog strica Ferenca Lugosija (brata moje majke). Otišao je na rusku frontu i više se nije vratio, vjerujem da je bio u 2. mađarskoj armiji, moj drugi rođak je potvrdio da je možda poginuo na rijeci Donu. Postoji li neki izvor za imena vojnika u 2. mađarskoj vojsci.
Hvala Ron Sakovits
Dragi Rone, postoji mađarski povjesničar po imenu Peter Szabo koji je napravio temeljita istraživanja o ljudima koji su izgubili živote na Don Bendu, također je objavio svoja otkrića u seriji knjiga pod nazivom “Don Bend”. Nisam siguran jesu li prevedeni na engleski. Slučajno poznajem autora pa ga mogu pitati je li tijekom godina istraživanja naišao na ime vašeg ujaka ili koje načine predlaže da sazna više informacija.
Nažalost, vašeg strica nema na popisu evidentiranih ratnih stradalnika, on je, zajedno s tisućama drugih vojnika, sigurno nestao na fronti.
Draga Eleonora
Hvala na informaciji, znam da je moja baka imala njegovu sliku pored kreveta dok nije preminuo (nažalost nestao), nije se vratio iz rata. Većina mojih rođaka je također preminula, tako da je vrlo teško dobiti bilo kakve podatke o obitelji da ih dodam svom mađarskom obiteljskom stablu. Moji roditelji su došli u Australiju 1950., ostatak obitelji je ostao u Mađarskoj….Hvala na informacijama. Živjeli Ron
Čini se da su Mađari žrtvovani na oltaru Hitlerove vojne nesposobnosti.
Ne znam hoće li ovo ikome pomoći, ali bio sam u muzeju u Sátorhelyju (selo na jugu Mađarske). Bio je to zapravo muzej plišanih medvjedića, ali čovjek koji ga vodi pravi je povjesničar. On ima knjigu koja se zove “Knjiga heroja” iu njoj je bila stranica o bratu moje majke koji je poginuo u ratu kod Don Benda. Nisam siguran sadrži li ova knjiga samo heroje koji su došli iz Sátorhelyja ili ima i drugih, ali sam to htio spomenuti.
Želim vam uspjeh u potrazi.
Moj otac je preživio ovaj događaj i poživio da mi priča o tome u SAD-u mnogo godina kasnije. Rekao je da su ga pozvali s prve crte dan prije ruskog napada preko rijeke. Proveo je neko vrijeme u ukrajinskom radnom logoru, prije nego što je otišao u Srbiju, a zatim je naposljetku 9 godina živio sa svojom sestrom u Lyonu u Francuskoj kao mađarski izbjeglica. Zatim je proveo 9 godina u Londonu prije nego što je emigrirao u SAD, Dayton Ohio. Ispričao mi je mnoge priče o situaciji, svom bijegu i putovanju Europom u kojem je preživio i druge pokušaje pucanja.
Također tražim pomoć u pronalaženju informacija o mađarskom vojniku iz Drugog svjetskog rata. Zvao se Koncz Sandor. Bio je američki ratni zarobljenik i smješten u Dachau. Pretpostavljam da je bio dio vojske koja se predala Amerikancima kod jezera Attersee u Austriji. Moj otac, budući da je bio mađarskog podrijetla i tečno je govorio mađarski, postavljen je na čelo mađarskih ratnih zarobljenika. Koncz je naslikao uljanu sliku rijeke ili jezera i crkve koju je poklonio mom ocu. Potpisali su ga i drugi ljudi koji su služili u mađarskoj vojsci i predali ga mom ocu. Svaka informacija o ovom vojniku bila bi vrlo cijenjena. Hvala vam