Afrikanac vozi trolejbuse u Budimpešti
Szeretlekmagyarország.hu napravio intervju s glavnim likom filma Građanin, dr. Marcelo Cake-Baly. Rođen je 1958. godine u jednoj od najmanjih afričkih država, Bissau-Gvineji. Imao je samo 4 godine kada je u njegovoj zemlji izbio građanski rat, a kao tinejdžer je također otišao u vojsku. Marcelo je došao u Mađarsku 1975. kada mu je ponuđena stipendija. Nakon što je napustio fakultet, ostao je u Mađarskoj, a danas se osjeća potpuno Mađarom. Diplomirani ekonomist vozi trolejbuse u prijestolnici, no slovi za glavnog junaka jednog mađarskog filma, Građanin.
– Rođeni ste u Bissau-Gvineji, 1958. Kada ste i zašto došli u Mađarsku?
-Došao sam ovdje 1976. godine studirati. Nakon građanskog rata u Bissau-Gvineji, ukazala se prilika za studiranje u jednoj od socijalističkih zemalja. Prvotno sam želio ići u Njemačku, ali ostao mi je samo status za Mađarsku.
- Kako se sjećate svojih godina provedenih u Bissau-Gvineji? Što za tebe znači tvoja matična zemlja?
– Iako već toliko dugo živim u Mađarskoj da se osjećam Mađarom, nije mi svejedno što se tamo događa. Tamo živi moj brat i moja obitelj, a radi se ipak o mojoj matičnoj zemlji. Uvijek pratim događanja i stalno sam u kontaktu s bratom.
-Kada ste zadnji put bili tamo?
– Godinu dana prije, u ožujku, tjedan dana. Tamo mogu putovati dosta rijetko. Od 70-ih sam tamo bio sveukupno tri puta. Putovanje je izuzetno skupo.
- Hoćete li mi, molim vas, reći nešto o Mađarskoj 1970-ih? Kako su vas primili kao Bissau-Gvinejca?
– Mađarska je u to vrijeme, u tom režimu, bila jako drugačija. Tada smo došli kao studenti; živjeli smo takoreći bezbrižno. Iako smo morali puno učiti, ovdje smo se osjećali dobro. Sjećam se da sam dobio 800 forinti stipendije. Imao sam sve što sam želio. Štoviše, mladi su bili prijateljski raspoloženi. Imali smo zabavu svaki dan tijekom sveučilišta. Ulazili smo i izlazili iz diskoteka. Bila su to dobra vremena. Gotovo svi smo dobili posao odmah nakon završetka fakulteta.
– Kako ste se snašli s mađarskim jezikom? Mnogi kažu da je ovo jedan od najtežih jezika na svijetu.
-Trebalo mi je pola godine da naučim jezik. Tada mi je profesor rekao da moram dobro naučiti jezik jer će mi biti loš izgovor. I bila je u pravu. Ali mnogo mi je pomogao razgovor s mnogo ljudi tijekom studija. Nakon pola godine znao sam govoriti i ulični sleng. Bilo mi je teže razumjeti gradivo. Doslovno sam dugo trbala tekstove za ispite.
– Nije vam pala na pamet ideja da nakon fakulteta odete negdje drugdje u Europu? Ili ste već odlučili ostati ovdje?
– Iskreno da vam kažem, nikad nisam planirao ostati u Europi. U početku sam htio ići kući nakon fakulteta. Ako se dobro sjećam, na mojoj godini nas je šestero došlo iz Bissau-Gvineje, a ja sam jedini ostao ovdje. Imao sam život ovdje, upoznao sam jednu Mađaricu, imao sam dvoje djece, tako da nisam mogao ići kući.
- Niste li htjeli otići negdje drugdje unutar Europe?
– Ne, uopće nisam o tome razmišljao u to vrijeme. Nakon završenog fakulteta imala sam relativno dobar posao u centru OTP banke. To je značilo savršen posao za mene kao početnika u karijeri. Nažalost, četiri godine kasnije dobio sam otkaz – rekli su mi jer nemam mađarsko državljanstvo. Navodno se sindikat petljao, ali priznajem ni danas mi nije jasno zašto se to dogodilo. Ovo im je možda bio samo izgovor da me izbace. Ali istina je da mi je ovaj incident slomio karijeru. Radio sam u različitim tvrtkama, bio sam iu Bruxellesu, dvije godine, i dok sam se vratio, komunizam u Mađarskoj je završio. Tada se sve nevjerojatno promijenilo, pa i odnos ljudi, ali ne samo u Mađarskoj. Odjednom je bilo izuzetno teško pronaći posao u istočnoj Europi kao crncu. U to sam vrijeme trpio žestoka poniženja. Na kraju sam radio u Budimpeštanskoj transportnoj privatnoj korporaciji. Imajući obitelj, nisam mogao samo sjediti i sanjati o tome da radim kao ekonomist. Morao sam se prilagoditi okolnostima, zadovoljio sam se preživljavanjem.
– Koje je još promjene za vas donio kraj komunizma?
-Rasizam je bio tabu u doba socijalizma. Kraj komunizma donio je slobodu, ali je u isto vrijeme značio i da svatko može govoriti što hoće. Iz ove perspektive sve se promijenilo.
– Kako se vaša situacija promijenila s migracijskim valom 2015.? Ponašaju li se ljudi prema vama na neki drugi način?
- Ovo je stvarno teško pitanje. Ne samo u Mađarskoj nego svugdje u Europi. Zato ne volim o tome govoriti. Naravno, nije da mi se ljudi rugaju na svakom uglu dok šetam ulicama, poput "Hej, što dovraga radiš ovdje, crnjo?" Može se dogoditi u Švicarskoj, Njemačkoj, bilo gdje u Europi. Ljudima se ne sviđa to što puno ljudi odlazi u Europu, a istina je i da sa sobom donose mnoge probleme. Na primjer, teroristi koriste situaciju. Osjeća se mržnja u zraku. Dva-tri tjedna prije crni se migrant utopio u vodi, dok su se ljudi rugali i smijali jadniku. Prema tome, nismo daleko od toga da nas strpaju u kamion za stoku. Kako se ljudi mogu smijati nekome tko se utapa? I svi se samo smiju i ne rade baš ništa. Sada je to mržnja koju prije nismo doživjeli.
-Kada ste dobili mađarsko državljanstvo?
– Godine 1995.
– A kakav je bio ispit, za razliku od onog pril Građanin? Je li vam ispit bio jednako težak kao Wilsonu u filmu?
– Bilo je, bilo je… Doživio sam slične stvari kao na filmu, ali meni je ipak bilo lakše, jer sam išao na fakultet, gdje sam učio o mađarskoj povijesti i ustavu. Posve je drugačije za imigranta koji tek dolazi iz kampa u Bicskeu. Iznenada se nalazi na testu mađarskog ustava...
– Čitao sam i druge intervjue napravljene s tobom i u svakom si rekao da se osjećaš potpuno Mađarom. Kada je došao trenutak kada ste to prvi put osjetili?
– Vjerujem da možete imati samo jednu pravu nacionalnost u jednom trenutku. Sa mnom je isto. Danas, gdje god hodam po svijetu, kad vidim Mađare, smatram ih svojim sunarodnjacima. Oni nisu vanzemaljci. Vaš dom je mjesto gdje su vaša obitelj i vaš posao. Nije važno gdje sam rođen, jer ovdje živim već dugo. Čak su mi i dokumenti na mađarskom. Kad sam prošle godine posjetio Bissau-Gvineju, tretirali su me kao Mađara, stranog turista. Prilikom provjere putovnice pitali su me jesam li Gvinejac Bissaua. Odgovorio sam da sam ovdje rođen, ali sam Mađar.
– Kako su producenti pronašli baš tebe za glavnu ulogu Građanin?
– Prolazio sam pored caffe bara na Hunyadijevom trgu u kojem je direktor Roland Vranik pio kavu. Kad me vidio, potrčao je za mnom i kratko rekao što želi. Odmah sam prihvatio ulogu, jer sam znao da će film predstavljati današnje probleme, one koje i ja doživljavam.
– Jeste li odmah rekli da? Niste li se bojali amaterski glumiti glavnu ulogu?
- Nisam bio. U to vrijeme nisam ni razmišljao o samoj činjenici da moram biti glumac. Jednostavno mi se svidjela ideja filma. Kad sam prvi dan na snimanju vidio šator, mobilne kućice, reflektore i kamere… Tek tada sam shvatio da nemam pojma što mi je činiti. Prvih nekoliko dana bilo je izuzetno teško, ali kako je snimanje teklo, išlo mi je sve bolje.
– Jesu li vam pomogli profesionalni glumci?
– Jesu, uglavnom Ágnes Máhr, jer sam s njom imao većinu scena. O svemu smo razgovarali s njom i jednom iranskom glumicom amaterkom (Arghavan Shekari – ur.).
-Kako je film utjecao na vaš život? Na primjer, je li vas netko prepoznao još?
– Prije svega, stekao sam toliko avanture i iskustva. Mnogo puta se dogodilo da su neki ljudi samo pokucali na prozor da čestitaju.
– I kako vam se svidio film?
– Prvo ga nisam htio ni gledati, ali me žena nagovorila da odem na premijeru. Ona je jako kritična, ali čak je i ona rekla da je film jako dobar i da sam dobro glumila. Ako ona tako kaže, ne sumnjam.
– Možete li se zamisliti da glumite u drugim filmovima?
– Rado bih glumio i u drugim filmovima, ali ovaj put bih se okušao u ulozi koja mi uopće nije bliska. Wilsonov lik bio mi je emotivno jako blizak, pa bih volio isprobati nekog s kojim nemam nikakve veze. Zanima me mogu li i to dobro odglumiti. Odnedavno novinarka Nők Lapja rekao mi je da će moja karijera završiti, jer živim u Mađarskoj. Rekla mi je da bi, da sam Amerikanka, pozivi dolazili jedan za drugim. I tu bi mogla imati pravo. Postoji samo nekoliko filmova u Mađarskoj koji trebaju crnog glumca. Građanin je još jedan par cipela, bio je namijenjen meni. Tako da je ovo možda moj prvi i posljednji film u životu, a nastavit ću tamo gdje sam zastao: vozit ću tramvaj.
Fotografije: Facebook.com/Az Állampolgár
ce: bm
Izvor: 058cafcd76
molimo dajte donaciju ovdje
Vruće vijesti
Što se danas dogodilo u Mađarskoj? - 2. svibnja 2024
Nečuveno: Tinejdžer uhićen zbog planiranja napada na džamiju u Mađarskoj – VIDEO
Sada možete kupiti karte za izložbe i razgledavanja na platformama Wizz Aira!
Marš živih koji će se ove nedjelje održati u Budimpešti
Nepredviđeno: Mađarski gastarbajteri napuštaju Austriju – evo zašto
OECD vidi kako mađarsko gospodarstvo jača