Mađarski heroj Argentine
Prema Časopis GLOBS, priča koja nas vodi u argentinske pampe počinje krajem 18th stoljeća u Habsburškom Carstvu, točnije – u Transilvaniji. Pridružuje se stanoviti Johann Czetz iz armenske zajednice u Transilvaniji husari i oženi se sekeljkom. Glavni lik priče je njegov sin, general János Czetz, koji konačno završava u Argentini.
János Czetz rođen je iste godine kada i slavni mađarski pjesnik Sándor Petőfi. Bio je dobar učenik, odličan znanstvenik i hrabar vojnik. Bio je svjetski putnik, čiji bi pustolovni život i priče mogle biti i obavezna lektira za mlade, ali to nažalost nije slučaj. General Transilvanijskih vojnih operacija i njegovi suborci – za razliku od legendarnog generala Bema – ne čine dio mađarskog povijesnog sjećanja. Mnogi njegovi potomci još uvijek žive u Transilvaniji, redovito slave generala i čuvaju njegove relikvije među obiteljskim blagom. Iako uspomenu na njega iu Budimpešti čuvaju ulica i ploča, postao je nacionalni heroj negdje drugdje: tisućama kilometara daleko od transilvanijskih planina – u Argentina.
Ali krenimo od početka. Kad mu je otac iznenada preminuo, odgoj djeteta, koje je već tada bilo jako zainteresirano za prirodne znanosti, preuzeli su obitelj i pokrovitelji. Studij je nastavio u Kézdivásárhelyju i Bécsújhelyu na vojnoj akademiji, gdje su se školovali najbolji vojnici monarhije i gdje je prijem za erdeljsko-mađarsko siroče bila velika čast i prilika. Može se smatrati da ovakva stroga ustanova nije nimalo ugodno mjesto. Ali atmosfera Akademije Bécsújhely bila je vrlo inspirativna za mlade vojnike. Barem je to tako opisao János Czetz rekavši da mu je to bilo najboljih osam godina u životu. Czetz je postao pravo čudo od djeteta.
U svojim memoarima s ponosom navodi da je u 95 godina akademije bio drugi koji je sve ispite položio s odličnim uspjehom.
U dobi od 24 godine, kada je Petőfi napisao János Vitéz (Ivan Valiant), Czetz je također napisao knjigu pod naslovom "Mađarska vojna gramatika". Brzo je napredovao u hijerarhiji i primljen je u bečki generalštab, što je za njegovu mladost bilo prilično senzacionalno. Imao bi slavnu vojnu karijeru kao mladi poručnik carske vojske, ali pokazalo se da je posljednji put bio u carskom gradu kad je intervenirao mađarski rat za neovisnost. Lázár Mészáros, čelnik novoustrojenog Ministarstva obrane, pozvao je mladog stručnjaka da pomogne u ustrojavanju vojske. Najprije je radio u uredu i izrađivao planove procesije, a zatim je prošao bojno krštenje u Délvidéku. Iako su Mađari izgubili bitku, Czetz se dobro pokazao. U vrijeme krize krajem 1848. Kossuth je poslao Czetza u Transilvaniju kao šefa stožera. Do tog vremena Transilvaniju su uglavnom kontrolirale imperijalne snage i njihovi saveznici, rumunjski pobunjenici. Zadatak general-pukovnika Bema i načelnika stožera Czetza bio je staviti regiju pod kontrolu revolucionarne vlade. Iako su ih carske snage predvođene Puchnerom nadmašile, Czetz je uspio zaustaviti marširajuće Puchnerove trupe.
Bem ga je unaprijedio u pukovnika 12th veljače 1849., a treći red mađarskih vojnih zasluga primio je 8.th travnja. Postigao je velike uspjehe u zauzimanju Nagyszebena (11th ožujka 1849.), pa je Bem predložio njegovo promaknuće u generala, što je Mađarski odbor za obranu odobrio u svibnju. János Czetz postao je najmlađi general mađarskih obrambenih snaga. U odsutnosti Bema, bio je vođa pobjedničke bitke kod Medgyesa 2nd ožujka. Bitka je bila vrhunac Czetzove vojne karijere, jer je služio kao samostalni zapovjednik u prvoj liniji. Osim svoje strateške spremnosti, također je mogao potvrditi svoje vještine vođenja. Zatim je bio dodijeljeni zapovjednik transilvanijske vojske tijekom Bemove kampanje u Bánságu. U dobi od 26 godina János Czetz postao je najmlađi general mađarskih obrambenih snaga – bila je to nevjerojatna karijera, iako se promaknuća događaju prilično brzo tijekom revolucija.
Međutim, nakon predaje kod Világosa, mladi je general morao pobjeći iz zemlje.
Otišao je u Miskolc, Kiskálnu i Barsendréd – smjestili su ga poznanici, prijatelji i tamošnji zemljoposjednici. Na kraju je odlučio napustiti zemlju. Kao hrabar mladić, odabrao je najopasniji način za bijeg: pješice je prešao netom otvoren Lančani most. Zahvaljujući svojoj prisebnosti, nije bio uhvaćen. Vjerovao je da je sreća naklonjena hrabrima pa je nastavio svoj put istim opasnim putem: umjesto da bježi kroz Tursko Carstvo, otišao je ravno u carski grad, odakle je vlakom otišao zauvijek na zapad.
Tijekom emigracije živio je u više mjesta: Parizu, Turskoj i Švicarskoj, gdje je radio na izgradnji željezničke pruge Most Cenis. Tijekom svojih putovanja upoznao je svoju buduću suprugu u Španjolskoj, koja je bila kći španjolskog generala. To je uspostavilo njegov odnos sa hispanskom zajednicom.
Aktivno je sudjelovao u političkim i vojnim aktivnostima mađarske emigracije '48. Bio je među organizatorima planova koji su imali za cilj osloboditi svoju domovinu. Htjeli su iskoristiti Krimski rat za oslobođenje Mađarske. Na strani Györgyja Klapke vodio je uspješne razgovore s Turcima u Istanbulu u vezi sa sastavom potencijalne mađarske lige protiv Rusije. No taj je plan propao jer austrijska vojska nije ušla u rat. Također je aktivno sudjelovao u organiziranju mađarske postrojbe u Italiji, no nakon mira u Villafranci (11.th srpnja 1859.) bio je toliko razočaran da je sa svojom obitelji napustio Europu i zauvijek se skrasio u Buenos Airesu.
Njegovo desetljećima dugo lutanje završilo je 1860. godine, kada je zahvaljujući supruzi pronašao novi dom u Argentini.
Oženio se kćerkom generala Prudencija Ortiza de Rosasa, Basiliom, koju je upoznao u Sevilli. Prudencio Ortiz de Rosas bio je brat Juana Manuela de Rosasa, guvernera provincije Buenos Aires između 1835. i 1852. i zapravo vođe Argentine. Od tog trenutka aktivno je sudjelovao u argentinskom vojno-tehničkom životu kao Juan Fernando Czetz, no generalski čin više nije dobio natrag, već je zbog svog mađarskog podrijetla mogao služiti samo kao pukovnik. (Zbog regulacije argentinskih oružanih snaga, samo oni rođeni u Argentini mogu postati generali). Nekoliko njegovih aktivnosti upisalo je njegovo ime u argentinske povijesne knjige budući da je on bio taj koji je istraživao regije zemlje koja graniči s Paragvajem i Brazilom, a također je bio i šef izgradnje mnogih željeznica. Osnovao je Argentinsku vojno-geografsku instituciju pod čijim je zapovjedništvom otkrio teritorij cijele Argentine. Bio je pet godina ravnatelj Vojne akademije u Buenos Airesu. Czetz je bio dobar prijatelj Sándora Asbótha, nekadašnjeg ađutanta Lajosa Kossutha, koji je slovio kao prvi američki veleposlanik u Argentini i Urugvaju između 1866. i 1868. (do svoje smrti u Buenos Airesu).
Nakon duge i bogate karijere umirovljen je 1895. Godine 1896., dok je daleka domovina bila u milenijskoj groznici, nekadašnji general je pozvan da se vrati kući. Ali bio je jako star, vid mu je bio dosta loš pa se nije dao na daleku plovidbu. Nakon njegove smrti 1904. godine ispred Vojne akademije u Buenos Airesu postavljena je rudasta statua veličine čovjeka u čast njegova sjećanja.
Ako želite čitati još zanimljivih članaka o časopisu GLOBS, kliknite OVDJE
ili možete kupujte online The GLOBS Magazine na DigitalStand
Izvor: Tamás SZŰCS, novinar specijaliziran za vanjsku politiku (GLOBS MAGAZINE)
molimo dajte donaciju ovdje
Vruće vijesti
Razgovori Orbán-Zelensky: Mađarska podržava svaku mirovnu inicijativu
Gastarbajteri dolaze u Mađarsku iako bi u zapadnoj Europi mogli zaraditi više
FOTOGRAFIJE: 6 malih simbola Budimpešte
Mađarska vlada će potrošiti ogromne iznose na stambeno zbrinjavanje radnika
Kineski tisak izvještava o posjetu predsjednika Xi Jinpinga Mađarskoj
Kineski proizvođač automobila NIO potpisao je pismo namjere za suradnju s mađarskim sveučilištem
Kako 1
Vrlo zanimljivo štivo, hvala na objavi.