Ljubavna priča: Dan koji mi je promijenio život – 23. listopada 1956.
Mnogi ne vjeruju u preokrete sudbine…ni ja dugo nisam. Sve dok nije došao dan koji je donio niz slučajnosti i zauvijek promijenio moj život. Tvrditi da su to bile čiste slučajne životne slučajnosti? Velika šansa…
Priča seže do povijesnog datuma, 23. listopada. Dan koji je mene i mog psa Bodroga zatekao na putu za ceremoniju polaganja vijenaca u Corvin köz. I tu su počele slučajnosti.
Slučajno sam naletio na nekoga koga sam upoznao prije nekoliko dana. Točnije, na petak 13. Bio je to dan uobičajene šetnje s našim kuvasom po jednom dunavskom parku, gdje se upravo održavao učiteljski skup. Prolazeći sam primijetio djevojku (ili je ona primijetila mog psa, tko zna). U svakom slučaju, vidjela je moj kuvas okićen trakom mađarske trobojnice i pitala može li je slikati. Propisno sam pocrvenio, naravno, i nisam mogao izgovoriti ništa osim nekoliko besmislenih riječi prije nego što je Bodrog ponovno počeo povlačiti uzicu... Sve čega se sjećam je da je došla na demo kao učiteljica. Ipak, nisam se mogao sjetiti njezina imena. Također se jasno sjećam da sam bio prilično ljut na svog psa Bodroga jer nije imao više strpljenja prema svom gospodaru. Naravno, vjerojatno je samo slijedio vlastite instinkte...
Ali skočimo odmah na povijesni datum 23. listopada. To je bio dan kada smo se ponovno sreli, nepotrebno je reći, slučajno. Kao što sam rekao, bio sam na putu za Corvin köz s našim kuvasom Bodrogom. Zašto mu ne dopustiti da se malo zabavi, pomislio sam u sebi, iako nisam posve zaboravio njegove nedavne šale.
Ironično, ili kako je sudbina htjela, Bodrog je bio taj koji me ponovno spojio s djevojkom čije ime još uvijek nisam znao. Zahvaljujući Bodrogu, primijetila me u gomili, nakon čega sam osjetio potpuni oprost prema Bodrogu, koji se činilo da nije previše utjecao na situaciju.
Napokon sam saznao njezino ime: Magdi. No činilo se da je čudo kratko trajalo jer sam još uvijek bio u ošamućenom stanju tijekom kojeg sam propustio priliku dobiti njezin broj telefona. Kasnije se pokazalo da je tako i bilo suđeno. Kako je dan još bio daleko od kraja.
Nakon što sam prisustvovao ceremoniji tijekom poslijepodneva, krenuo sam kući kada se sudbina ponovno umiješala. Niotkuda, suzavac je počeo padati s neba i prije nego što sam uspio doći do daha, netko mi je prišao i ponudio papirnatu maramicu. Bila je to Magdi. Da, izvela me iz navale i iz opasnosti. Nakon što sam se pribrao i povratio svoj osjećaj viteštva, ponudio sam joj da ću je otpratiti kući. Brzo je, ali pristojno odbila rekavši "Ja sam velika cura, naći ću put kući".
Sljedeće čega se sjećam je da sam po dolasku kući poveo Bodroga u šetnju i dočekao me još jedno iznenađenje: vidio sam zvijezdu padalicu. Upravo tada sam zaželjela želju i pomislila na nekoga. Nema sumnje da je netko gore čuo moju želju jer danas oboje nosimo zaručnički prsten...
Potonjem je naravno prethodio mali detektivski posao kako bi se otkrilo gdje Magdi radi. Nakon što sam uspio, brzo sam je iznenadio velikim buketom bijelih ruža. Kad sam ušla u školu pogodite koga sam prvu srela. Kad su se ugledali, nije mogla suspregnuti osmijeh. Počela je rekavši da ne voli ruže. Osim bijelih, koje su joj najdraže.
Kako će se priča dalje nastaviti bit će naša tajna. Dovoljno je reći da smo zaruke imali na obali Dunava, gdje je umjesto zaručničkog prstena na svojoj i mojoj ruci imala zavezane lažne lisice, na veliko čuđenje turista.
Ako sve bude u redu, vjenčat ćemo se ove godine, uključujući crkveno vjenčanje jer i Magdi i ja vjerujemo u Boga. Zahvaljujemo mu što nam je omogućio da se susrećemo i što imamo iste vrijednosti u životu. Naš moto je: Bog, obitelj, domovina.
Uz broj slučajnosti, čini se da brojevi, kao i imena, imaju posebno značenje. Ili, kako objasniti da Magdi živi na kućnom broju 56, dok ja živim na Memorijalu '56 u Széna téru, a nas dvoje smo se sreli na godišnjici 1956.?
Kako se ispostavilo, Magdi je također ljubitelj kuvasa. Štoviše, njihova je obitelj nekada uzgajala ovu drevnu mađarsku pasminu. Što se tiče našeg kuvasa Bodrog, njegovo ime je izvedeno iz mađarske rijeke, običaja uobičajenog za kuvaszok. Možda ne iznenađuje, ili da citiram latinsku izreku nomen est omen, Magdi je iz regije Bodrogköz.
Razlog zašto pričam ovu priču je da još jednom dokažem da slučajnosti ne postoje i da pas nije samo čovjekov najbolji prijatelj, već i najbolji magnet za pile!
Izvor: napisao Tamás Csobay-Novák
molimo dajte donaciju ovdje
Vruće vijesti
Orbán: Glasati za ljevicu znači podržavati rat
Orbánovi saveznici oligarsi dali su 38 milijardi eura u državne koncesije za autoceste
Osnovan treći mađarski odjel UNESCO-a
Što se danas dogodilo u Mađarskoj? - 2. svibnja 2024
Nečuveno: Tinejdžer uhićen zbog planiranja napada na džamiju u Mađarskoj – VIDEO
Sada možete kupiti karte za izložbe i razgledavanja na platformama Wizz Aira!