Orbánov kabinet: Proračun za 2019. služi gospodarskom rastu, većim plaćama
Proračun Mađarske za 2019. odobrio je parlament prošli petak povećava plaće i potaknut će gospodarski rast, rekao je u utorak predstojnik Ureda premijera na redovitoj konferenciji za novinare.
Stabilan gospodarski rast od ključne je važnosti za dugoročno uspješno poslovanje Mađarske, rekao je Gergely Gulyás.
Cilj proračuna, koji je Gulyás nazvao "proračunom stabilnog rasta", je doprinijeti brzom gospodarskom rastu Višegradske skupine koji raste dvostruko brže od prosjeka EU.
“Proračun za 2019. počiva na čvrstim temeljima”, rekao je, ističući povećanje proračunskih rezervi bez presedana za 50 posto, na oko 360 milijardi forinti (110 milijuna eura), kako bi se prilagodili “međunarodnim rizicima”.
Vlada će iskoristiti te rezerve samo ako to ne poremeti planiranu proračunsku ravnotežu, rekao je.
Od poreznih mjera istaknuo je smanjenje poreza na socijalne doprinose s 19.5 posto na 17.5 posto te povećanje poreznih olakšica za obitelji koje podižu dvoje djece.
Dugoročno gledano, fiskalna politika Mađarske treba ostati uravnotežena, stabilna, konzervativna i u skladu s kriterijima iz Maastrichta, rekao je.
Gulyás je rekao da vlada tek treba odlučiti o povećanju plaća u javnom sektoru, dodajući da se "nada" da bi plaće mogle biti podignute od 1. siječnja 2019. Menadžeri bi trebali dobiti više slobode u dodjeljivanju pojedinačnih plaća kako bi se izbjegla sadašnja praksa korištenja “pravnih rupa” za plaćanje visokokvalificirane radne snage, rekao je.
Ministar je izrazio sućut žrtvama šumskih požara u Grčkoj, gdje ih je od ponedjeljka poslijepodne poginulo najmanje 50.
Mađarska vlada razmatra pružanje brze pomoći, rekao je.
U vezi s izvješćima da će nekadašnji saveznik premijera Viktora Orbána, poduzetnik Lajos Simicska, prodati sve svoje poslovne udjele u sektorima građevinarstva, poljoprivrede, medija i vanjskog oglašavanja te upravljanja imovinom Zsoltu Nyergesu, dugogodišnjem suupravitelju , Gulyás je rekao da "nije bio svjestan Nyergesovih planova", ali ga je razbjesnilo "državna [komercijalna televizija] HírTv i [sada nepostojeći dnevnik] Magyar Nemzet".
Komentirajući članke koji propituju programske odabire Gergelyja Prohlea, ravnatelja Budimpeštanskog književnog muzeja Petofi, Gulyás je rekao da je Prohle bio “izvrstan redatelj” i da je “kvaliteta jedino mjerilo kulturne ekspanzije”.
Izvor: MTI
molimo dajte donaciju ovdje
Vruće vijesti
Što se danas dogodilo u Mađarskoj? - 2. svibnja 2024
Nečuveno: Tinejdžer uhićen zbog planiranja napada na džamiju u Mađarskoj – VIDEO
Sada možete kupiti karte za izložbe i razgledavanja na platformama Wizz Aira!
Marš živih koji će se ove nedjelje održati u Budimpešti
Nepredviđeno: Mađarski gastarbajteri napuštaju Austriju – evo zašto
OECD vidi kako mađarsko gospodarstvo jača
Kako 1
Poznati njemački vrhunski ekonomist Hans-Werner Sinn, donedavni predsjednik Ifo instituta za ekonomska istraživanja, piše da će se sudbina eurozone odlučiti u sljedećih 10 godina. Znakovi sigurno nisu povoljni jer 'samo rijetki će moći iskreno reći da je euro bio uspješan. Veliki sociolog Ralf Dahrendorf bio je u pravu kada je zaključio da je valutna unija ozbiljna pogreška, donkihotovski, nepromišljen i promašen cilj koji neće ujediniti Europu, ali će izbiti. Euro je zapravo započeo 1998. uspostavom neopozivih tečajeva u pripremi za dolazak opipljive valute. Nakon što je veliki kreditni balon u južnoj Europi prvi put pokrenut u prvom desetljeću, u drugom desetljeću nastao je čitav niz složenih monetarnih i transfernih pravila. Prvo desetljeće činilo se kao velika zabava, posebno u južnoj Europi, ali drugo desetljeće donijelo je neizbježni mamurluk. I sada, kada ulazimo u 3. desetljeće, prevladava raspoloženje političke radikalizacije. Do 2008. to se nije činilo mogućim za eurozonu. Južne države članice odjednom su mogle posuđivati puno jeftiniji novac pod pokrićem eura, i to su masovno činile, posebno kako bi 'činile lijepe stvari za ljude'. Također su izdavali kante s novcem, što je stvorilo značajan – ali uglavnom umjetan – gospodarski rast. Nakon izbijanja financijske krize 2008. južna Europa bila je u dugovima mnogo dublje nego prije, a njihova gospodarstva još uvijek nisu bila dovoljno konkurentna. Tržišta kapitala dugo su im odbijala posuditi jeftini novac, pa su završili u ozbiljnim problemima. Umjesto restrukturiranja svojih gospodarstava i društvenih sustava, južni Europljani odlučili su se za stari put, odnosno poticanje tiskara novca, uz pomoć Europske središnje banke koja je za to posebno prilagodila dogovorena stroga pravila. Kao rezultat toga, stotine milijardi eura izvučene su iz monetarnog sustava kroz ovaj sustav Target. Nakon 2010. i te su zemlje dobile potrebne izuzetno skupe 'pakete spašavanja'. Kako to još uvijek nije bilo dovoljno za smirivanje financijskih tržišta, ECB je dao jamstvo za neograničeni otkup državnih obveznica od 2012. nadalje, tako da one de facto mijenjaju euroobveznice. Godine 2015. ECB je tada počeo otkupljivati 60 milijardi eura mjesečno do 90 milijardi eura (državnog) duga, uzrokujući dramatično povećanje monetarne baze eurozone s 1.2 trilijuna eura na više od 3 bilijuna eura, bez gospodarskog rasta vrijednog spomena. No umjesto da se taj novac, kao u prvom desetljeću, ulaže u modernizaciju vlastitih gospodarstava, kupovale su se 'lijepe stvari', usluge, nekretnine, pa i cijele tvrtke, posebice u Njemačkoj, koja je enormno povećala izvozni suficit. Njemačka Bundesbank i dalje je bila jamac preko ECB-a te u manjoj mjeri nizozemske, luksemburške i finske središnje banke. U međuvremenu, u bilanci njemačkog Targeta nalazi se gotovo 1 trilijun eura, španjolska 400 milijardi eura, a Italija 500 milijardi eura. Riječ je zapravo o digitalnim raspravama koje se više nikad neće isplatiti, pogotovo ako se ne uzme u obzir da su južnoeuropske zemlje daleko od dovoljno jakih. U Portugalu, Italiji, Grčkoj i Španjolskoj industrija i dalje proizvodi 14% do 21% manje nego prije krize, a nezaposlenost mladih varira od 20% do 45%. Prema Sinnu, sve je manje nade da stvari idu dobro jer su u Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj sada na vlasti radikalni socijalisti, tradicionalno poznati po neograničenom trošenju novca (na račun drugih, a u konačnici i cijelog društva, s izuzetkom same socijalističke elite). Italija ima svoju prvu 'populističku' vladu ljevičara i sudaca koji također žele povećati ionako enormnu zaduženost zemlje, kako bi se mogli plaćati porezni olakšice i zajamčeni prihodi. Ova vlada doslovno prijeti da će dignuti u zrak euro ako EU odbije platiti ogroman račun za to. S obzirom na te činjenice, čak ni najveći entuzijast eura ne može iskreno reći da je jedinstvena valuta bila uspješna, zaključuje Sinn. Europa je očito prenapregnuta. Nažalost, veliki sociolog Ralf Dahrendorf bio je u pravu kada je zaključio da je valutna unija ozbiljna pogreška, donkihotovski, nepromišljen i promašen cilj da se Europa neće ujediniti, već razbiti. Stoga je vrlo teško vidjeti kako bi to trebalo sada nastaviti. Neki – uključujući eurokrate u Bruxellesu – smatraju da se i dugovi eurozone moraju baciti na jednu hrpu, zbog čega posebno Nijemci, Nizozemci i Finci moraju nastaviti financirati daleko previsoke izdatke južnjaka Europljani – i to nauštrb vlastitog prosperiteta – radi se godinama). Drugi upozoravaju da će to baciti EU u još dublju močvaru neodgovornog lošeg financijskog upravljanja, s u konačnici vrlo ozbiljnom štetom za sva uključena gospodarstva. I to dok mi kao Unija već imamo toliko problema da se natječemo s Kinom, a sada i Rusijom i Amerikom. Treće desetljeće eura u svakom će slučaju odrediti njegovu sudbinu, zaključuje Sinn. Jer već više od 20 godina nema praktički ničeg drugog osim života na pufnu i nema naznaka da će se to promijeniti – naprotiv, poriv je za još više 'ujedinjenja' još više 'jedinstva' – zar to ne može biti kraj gigantske deprecijacije eura i trajni kraj našeg prosperiteta kakvog poznajemo danas, s nedvojbeno velikim društvenim nemirima, ustancima i možda čak i građanskim ratovima kao neizbježnim reakcijama.