Mađarska medicinska misija u Africi završila je – pročitajte intervju s jednim od članova
Vruće, vlažno tropsko vrijeme i nemiran tim od pet Mađara voljan pomoći ljudima u Ugandi. To je bilo 13th, jednomjesečna medicinska misija, u kojoj su Mađari liječili potrebite i držali predavanja mještanima Ugande. Uspostavili su privremene urede u sirotištu i školama također u Bugandi. Medicinska misija Afričko-mađarske unije ponovno je obavila sjajan posao. Pročitajte naš intervju s jednim od članova misije, Bernadett Kovács, koordinatoricom AHU-a.
AHU je osnovan 2006. godine kao nevladina, neprofitna organizacija s ciljem pružanja pomoći i razvoja za zemlje Afrike. Njihova je misija bila provesti razvoj korištenjem vlastitih resursa pojedinih zemalja i aktivnim sudjelovanjem u procesu, kako bi njihova pomoć rezultirala dugoročno održivom promjenom.
Osim Bernadett Kovács, kako smo ranije napisali, članovi misije bili su MD Zita Bagdi, opća liječnica, MD Zsófia Kapi, koja je specijalistica za uho, grlo i nos, Attila Gáspár, bolničar i Dániel Kovács, volonter. Svi su se prijavili kako bi od 4. travnja do 2. svibnja pružili pomoć osobama koje rijetko ili nikada prije nisu bile kod liječnika.
Ima li nečega čega se možete prisjetiti kao iznimno značajnog iskustva što se dogodilo tijekom putovanja?
Sasvim slučajno upoznao sam Britanca koji je osnovao neprofitnu organizaciju s ciljem potpore školovanju djece koja tamo žive u Kampali, u sirotinjskoj četvrti izgrađenoj na odlagalištu otpada. Prije našeg posljednjeg dana proveo nam je njihovu rezidenciju: tri četvorna metra za šest osoba i bez kreveta, a toalet im je bio onaj slobodni prostor pokraj kuće. Za sve to morali su plaćati oko 3000 HUF mjesečno. Otkad sam bio tamo, vizuali mi neprestano padaju na pamet.
Što bismo trebali znati o Ugandi? Zašto ste odabrali ovu zemlju kao svoju destinaciju?
Uganda je prekrasna zemlja u istočnoj Africi, s populacijom oko 3.5 puta većom od mađarske. Bogata je prirodnim blagom, ima razvijeno gospodarstvo, ali društveno jako zaostaje za drugim zemljama. Veliki je kontrast u Kampali, glavnom gradu, koji je izgrađen na brdima i gdje položaj kuća ilustrira društvene statuse: bogati žive na vrhu brda, dok siromašni žive u dolinama. U kišnoj sezoni puno starije i vrlo male djece, dojenčadi umire zbog pljuska, jer ne mogu pobjeći od poplave. Tamo je već bilo nekoliko drugih misija, čak je i Mađarski trgovački i kulturni centar, a jedan njegov član već nekoliko godina živi tamo s obitelji, koji bi nam mogli pomoći u organizaciji.
Što biste naveli kao najveću kulturnu razliku s kojom ste se tamo suočili?
Njihov stav i mentalitet doista su se razlikovali od ljudi u Mađarskoj: žive radosno, puno su nasmijani i stvarno su od pomoći. Njihovi životi ne idu po rasporedu: kada se dogovorite o sastanku, on se vjerojatno neće dogoditi u vrijeme o kojem ste prvotno razgovarali.
Koliko je ovaj mjesec bio izazovan u profesionalnom smislu, jer ste, naravno, sudjelovali u misiji kao koordinatorica AHU, ali ste i medicinska sestra?
Naš tim se pripremio za tipične afričke bolesti, ali bilo je nekih bolesti kojih više nema u Mađarskoj i s kojima smo se prije susretali samo u našim udžbenicima. Takve su bile spolno prenosive bolesti poput sifilisa, tropske bolesti, malarije, raznih vrsta helmintijaza i tuberkuloze.
Sve su to dugotrajne i teške bolesti koje ste spomenuli, koliko biste onda mogli ponuditi rješenje u roku od mjesec dana?
Mogli bismo im pružiti lijekove, i što je najvažnije, informacije za njihovo prosvjetljenje, jer često bi za prevenciju bolesti bilo dovoljno primjenjivati neka osnovna pravila higijene. Stoga smo na ovo skrenuli pažnju ljudima u redu u nadi da će se informacija proširiti.
Štoviše, na temelju dugogodišnjeg iskustva, željeli bismo pronaći rješenje osnivanjem bolnice u sklopu projekta AHU-ovog Doma zdravlja. Mjesto za to već imamo, kamen temeljac je već postavljen u selu Kapeke koje je tri sata udaljeno od glavnog grada.
Također, cilj nam je imati još nekoliko bolnica u okolici Kampale koje bi bile povezane mrežom spašavanja, zahvaljujući kojoj bi bila moguća suradnja bolnica glavnog grada u slučaju teških operacija. Naravno, naš dugoročni cilj je osposobiti lokalno osoblje koje bi moglo upravljati ovim zdravstvenim zgradama.
Kako su vas dočekali domaći? Jeste li imali jezičnih poteškoća?
Pokazali su nevjerojatno povjerenje i strpljenje prema nama. To je bilo zato što je postojalo besplatno zdravstvo koje nije moglo funkcionirati kako je trebalo. Stoga su iskoristili priliku da budemo tamo obraćajući nam se s čime god su htjeli. Često su se žalili na simptome koje u tom trenutku nisu imali, samo kako bi dobili lijekove, koje nikako drugačije nisu mogli imati.
Kako je to područje prije bilo engleska kolonija, mogli smo se sporazumjeti s ljudima, ali uvijek je bio prevoditelj u blizini u slučaju da netko govori jezikom plemena.
Koliko je ovaj mjesec bio zahtjevan rad od jutra do večeri?
Za nama je bila stvarno velika potreba, tako da je poteškoća bila u tome što jednostavno nismo mogli završiti trening do kraja dana. Ipak, zbrinjavali smo prosječno 100 ljudi, no morali smo paziti da kvantiteta ne utječe na kvalitetu. Htjeli smo samo dati sve više i više, ali smo se morali malo odmoriti kako bismo i sljedeći dan mogli pružiti pomoć.
Na vašem blogu, gdje ste pisali o iscrpljujućim danima i iskustvima tima, pojavio se post da vam je jedan od pacijenata poklonio kokoš. Biste li to elaborirali?
Da, za mene je bilo jedno od najtežih stvari prihvatiti darove mještana, jer smo, zbog svoje profesije, svi bili potaknuti pomagati potrebitima, ali često su nam zauzvrat davali svoje dnevne dodatke prehrani , voće, jaja pa čak i kokoši kako bi izrazili koliko su zahvalni. Ti su darovi imali istu vrijednost kao da svom liječniku poklonite automobil u Mađarskoj.
Koja vam je najdraža uspomena s putovanja?
Najinspirativnije sjećanje bilo bi kada sam pitao lokalnu primalju mogu li je gledati dok asistira pri porodu i začudo nije samo dopustila da budem tamo, već sam pod njezinim nadzorom mogao obaviti većinu posla. Na kraju je majka na svijet donijela zdravog dječaka. To je bio najveći dar koji sam dobio od misije.
Na temelju njezinih odgovora, kako se prisjetila svojih iskustava, vidljivo je da je Bernadett Kovács, koordinatoricu AHU-a, potpuno ponijela misija. Tijekom našeg razgovora već je svim srcem poželjela ponovno biti u Ugandi. Nije iznenađujuće da je na pitanje bi li se ponovno vratila bez oklijevanja odgovorila potvrdno. U tome sigurno neće smetati Unija Afričkih Mađara koja od svog osnutka prije 10 godina dokazuje volju učiniti nešto veliko.
Urednik: bm
Izvor: Gabriella György
molimo dajte donaciju ovdje
Vruće vijesti
Orbánov politički direktor: Posjet kineskog predsjednika potvrda mađarske strategije povezivanja
Budimpeštanska zračna luka: Promjene zbog dolaska kineskog predsjednika
Kandidat Fidesza za gradonačelnika Budimpešte poziva na suradnju između rukovodstva Budimpešte i vlade
Xi Jinping u Budimpešti: Velika prometna ograničenja paralizirat će glavni grad danas i ovaj tjedan
Mađarska i dalje teži bliskoj suradnji s FAO-om
Glavni razlozi zašto biste trebali odabrati Mađarsku za studiranje u inozemstvu