Američki vojni veteran koji trenutno živi svoj život u Budimpešti
Irak, Afganistan, Kosovo, Panama, a sada i Budimpešta. Novinari Szeretlek Magyarországa razgovarali su s veteranom američkog vojnika Gordonom koji doista zna što znači biti živ, a glavni grad Mađarske smatra jednim od svojih domova.
Ovdje možete pročitati intervju s Gordonom Szeretlek Magyarország.
As Szeretlek Magyarország piše, četrdesetosmogodišnji vojni veteran živi u Torontu, ali često posjećuje Europu, uglavnom Njemačku, gdje ima glazbeni studio, te Budimpeštu koju smatra jednim od svojih rodnih gradova. Prema riječima novinara, po njegovom izgledu i osjećaju iz govora moglo se vidjeti da je prošao kroz stvari koje obični ljudi mogu samo naslutiti, te da prijateljstvo, život i važnost međuljudskih odnosa tumači na sasvim drugačiji način.
Zašto često posjećujete Mađarsku?
Prije sam bio poslan ovdje da radim: obučavao sam mađarske vojnike u Szolnoku. Vikendom sam dolazio u Budimpeštu razgledati. Stekao sam prijatelje i zavolio sam ovaj grad, pa mu se stalno vraćam.
Kakav je bio vaš prvi dojam o našem glavnom gradu?
Nakon 18 godina boravka u Njemačkoj, Budimpešta me prvi put šokirala: djelovala mi je pomalo staromodno. No, otkrio sam ga i zavolio sam ga, kao i druge europske gradove, Berlin, London.
Što vam se toliko sviđa u velikim europskim gradovima?
Užurbani gradski život, uvijek se nešto događa.
Kako vidim, putovanja u Panamu, Bosnu, Kosovo, Afganistan i Irak nisu vas obeshrabrila da putujete…
Nikako. Nažalost, moram se vratiti u Sjedinjene Države za nekoliko dana, tako da je ovo bio samo kratak izlet u Budimpeštu. Nedostajat će mi grad. Već pet godina posjećujem Mađarsku i stekao sam puno prijatelja. Suze nam krenu kad se sretnemo, prijateljski zagrljaji, znate.
Od 1988. do 2013. aktivno ste služili vojsku. Što se dogodilo nakon toga?
Radio sam svašta, ali sam, uglavnom, samo živio svoju svakodnevicu, u miru. Počeo sam se baviti glazbom, pokrenuo sam i glazbeni studio u Stuttgartu.
Iskreno vam kažem da nikada nisam razgovarao s veteranom koji je obišao neka od ratnih područja. Imao bih toliko pitanja… Biste li odgovorili na njih?
Ima toliko stvari o kojima ne smijem govoriti, ali možda ih ne biste mogli tek tako pitati. Živ sam. To je uglavnom ono što mi pada na pamet kad se sjetim.
Često razmišljate o stvarnim situacijama?
Naravno da želim. Doživio sam tisuće situacija kada sam skoro umro.
Sretan sam što sam živ.
Jesi li religiozan?
Katolik sam, ali ne vjerujem da me Bog spasio. Spasili su me teški treninzi i odluke koje sam donio.
Da slučajno napišete knjigu o prošlosti, svom vojničkom životu, kako biste je započeli?
Počeo bih s Panamom. Dvadesetak dana koje sam tamo proveo i diktatorski, Noriegin režim. To su mi najzanimljivija sjećanja.
Što bi stajalo na drugom mjestu?
“Pustinjski manevar”. To je bilo nešto. Tamo sam vidio izuzetno zanimljiv svijet. Bio je to potpuno zatvoren svijet s puno drevnih stvari. Samo hodate tamo i odjednom nešto primijetite. “Vidiš li to? Što bi to moglo biti? Oh, samo zigurat.”
Volite li se suočavati s prošlošću?
Ako se radi o povijesnoj stvari, onda jesam. Kad sam prvi put posjetio Europu, ljudi su bili vrlo ponosni pokazujući mi pedeset godina stare crkve i druge građevine. Naravno, ovi su vrijedni, ali onda sam otkrio Ulme Münster u Njemačkoj. Ovo je jedna od najviših crkava, znate. I staro je tisuću godina. Tisuća!
Stvarno je nevjerojatno. A što je s vlastitom prošlošću? Biste li prošli kroz iste stvari da se možete vratiti u prošlost?
Pa… ponekad gledam igrače bejzbola u Torontu koji ne žive pravim sportskim životom, a ipak zarađuju milijune dolara, i pomislim u sebi: “Ma dobro, mogao sam biti igrač bejzbola.”
Ali ne žalim ni zbog čega što sam učinio. I da, opet bih sve prošla. Ja sam prilično sretan čovjek.
Zbog čega ste poželjeli postati vojnik?
Želio sam postati vojnik još od školske dobi.
Dakle, ovu karijeru niste odabrali zbog roditeljskog poticaja?
Ne nisam. Istina je da je moj tata služio u Vijetnamu, ali nikada o tome nije govorio. I moj djed i stric služili su vojsku kao piloti. Pa sam, kad sam bio još manji, želio učiniti isto. „Ujače Jack, i ja želim biti pilot.” No, kasnije, kako sam se sve više upoznavao s temom, otkrio sam i vojnike. Znaš, vau, kako su super! Nose oružje, široka su im ramena i takve stvari.
Koliko je trajao vaš trening?
Prvo sam bio inženjer u padobranskoj pukovniji, tada se dogodila invazija Paname. Nakon toga je uslijedio izbor, tzv. „21 dan u paklu“. Moraš prevaliti velike udaljenosti noseći teške terete, onda dobiješ još, moraš graditi idiotske stvari, a moraš i njih nositi sa sobom.
Kako bi se mogao nositi s tim? Jeste li se srušili?
Nisam. Zapravo, bio sam prilično dobar. Ali, znaš, ovo radiš kad si mlad. A poznavao sam terene, poznavao sam karte zahvaljujući prijašnjem iskustvu.
Što ste osjećali kada ste prvi put došli na pravo ratno područje?
Možemo li umjesto toga razgovarati o Budimpešti, molim? 🙂 Pa, ima osjećaj. Nakon mnogih treninga kada koristite oružje i bombe pod strogim naredbama, odjednom dobivate prave bombe, pravo oružje i patrone. Sve je glasnije, sve ti leti iznad glave.
Koliko ste često osjećali strah?
Cijelo vrijeme. Tamo stalno osjećaš strah.
Kakav je osjećaj ubiti nekoga po prvi put?
Ne pitaj ovo.
Je li to zabranjeno ili o tome ne želite razgovarati?
Ne želim.
U REDU. Kako ste se kasnije mogli nositi s onim što ste prošli?
Rad, rad i rad. Trebalo mi je mnogo samoizlječenja. I pivo, naravno. Kada sam prije pet i pol godina došao ovdje u Budimpeštu i upoznao lokalno stanovništvo koje mi je postalo prijatelj, tada sam se još liječio. Ali o tome nisam nikome pričao.
Je li bila dobra ideja ne govoriti o tome?
Svatko ima svoj put. Ova mi je manje-više uspjela. Usput, ovdje ima mnogo ljudi koji također prolaze kroz ovakve stvari, samo ne govore o tome.
Što je najbolje što vam je vojska dala?
Pa, prvo, mogao bih uštedjeti mnogo novca. Štoviše, prijatelji koje sam stekao. Mogao bih te upoznati, sada. I, naravno, živ sam.
Održavate li kontakte s kolegama?
Ja znam. Tu smo jedni za druge u chat grupi na Facebooku. Svaki dan se čujemo, a ako netko od nas treba pomoć, mi pomognemo
Mislite li da vidite svijet, život na drugačiji način?
Ja znam. Na primjer, imam četiri doma: Toronto, Buffalo, Stuttgart i Budimpešta. I ovdje imamo ovu republikansku stvar: otkad je Trump izabran, i mene su kljucali, jer sam i ja republikanac. Morate znati da je većina vojske republikanska. I da, vidjeli smo kako su se ljudi u ratnom području navikli da svaki dan među njima netko umre. Na početku su bili kao "O moj Bože, netko je upucan." Kasnije ih je jednog dana strijeljano dvadeset, a njih nije bilo briga. Vidio sam u Iraku kako su ljudi išli u kupovinu, potpuno mirni kad je eksplodirala bomba.
O čemu biste još razgovarali?
O Budimpešti, naravno. Ovdje sam zbog Budimpešte. Usput, vidim što se ovdje događa: "Onom drugom je bolje." Ljudi neprestano kukaju: što će biti sutra, što donosi budućnost? S Budimpeštom će sve biti u redu. Polako se razvija, ali bit će OK, razvija se.
Što mislite o Mađarima?
Podcjenjuju sami sebe, a vidim da malo fali nacionalnog ponosa. Vi niste kao Nijemci. No, kad je natjecanje u plivanju, na primjer, i ako je jedan od natjecatelja Mađar, to privlači pažnju, diže vrat. Mađarska bi sama mogla biti mnogo ponosnija inkább.
Fotografija: Gordon
Urednik: bm
Izvor: Szeretlek Magyarország
molimo dajte donaciju ovdje
Vruće vijesti
Budimpešta će dobiti 770 milijuna eura razvojnih sredstava EU!
Pažnja: Veliki most na Dunavu u Budimpešti bit će zatvoren cijeli vikend, promet će biti preusmjeren
Pripremite svoj novčanik: Cijene vanjskih bazena porast će ovog ljeta u Mađarskoj
Orbán: Mađarska će cijene goriva vezati uz regionalni prosjek
Što se danas dogodilo u Mađarskoj? - 3. svibnja 2024
Mađarski ministar financija: Mađarska među najotvorenijim gospodarstvima svijeta
Kako 1
Zdravo.
Velik dio stvari koje on kaže nema smisla i/ili je laž.
Ostavlja me da se pitam je li ovaj čovjek ono za što se predstavlja ili je prijevod pogrešan...